Slika ženskog orgazma

Autorova bilješka:

Vjerovali ili ne, ovo je gotov komad s točno određenom radnjom. Kraj ovog poglavlja otkriva istinu o Wesovoj situaciji - nema više lažnih tragova. Zabavite se čitajući. Sada vožnja postaje neravna.

*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*

Mrtav zrak.

Zatim smetnje. Zvuk brusnog papira na sirovom drvu poput iverja koje probija moje bubnjiće. Slušao sam i čekao, promatrajući Sidovo lice. Nisam morao čuti njegov glas da bih znao da je Shackleton na drugoj strani.

"Da?" Pitao sam. Više mrtvog zraka, onda njegov glas--

"Pogledaj kroz prozor."

oklijevao sam. Dakle, bio je vani. Nisam morao prići prozoru. Nisam trebao gledati. Nisam trebao navući zavjesu. Nisam ga čak trebala vidjeti kako stoji petnaest stopa od našeg prozora da bih znala da je tu. Nisam trebao, ali sam bio prisiljen. Zakoračila sam stepenicama i odmaknula pljesnive zavjese. Difuzno svjetlo s trijema naglašavalo je njegov nazubljeni oblik. Mrak ga je pretvorio u neko nezemaljsko grabežljivo stvorenje - njegove žutosmeđe hlače i smeđi sako više nisu izgledali obično, već zlokobno.

"Odlazi--" prosiktala sam.

Promatrao sam ga s njegovim Nextel telefonom prislonjenim na uho i sa samozadovoljnim smiješkom na licu.

"Ali zar ne želiš čuti moj dogovor?"

"Ne sklapam poslove. Ne s tobom."

"Mislim da hoćeš. Vidiš Wese, nemaš drugog izbora. Izađi van i neće biti nereda."

Osjetila sam kako mi se Sid pritišće uz leđa, gledajući kroz prozor preko mog ramena. Opsovao je ispod glasa.

Shackleton se nasmiješio, a zatim se odmaknuo, a lice mu je bilo napola skriveno sjenama s vrhova topola koje su samozadovoljno stajale uz dine. Slobodnom je rukom tražio nešto unutar podstave jakne. Ugledao sam bljesak reflektiranog metala-- pištolj.

"Ne biste htjeli da se nešto dogodi tom šarmantnom mladiću iza vas, zar ne, gospodine Grant?"

"Ne." Zagrcnula sam se, proklinjući samu sebe što sam dopustila da mi glas oda emocije. "Odmah dolazim."

Isključila sam mobitel kad me Sid zgrabio za ruku. "Ne ideš tamo s njim. Nema šanse."

"Ako to ne učinim, upucat će te."

Okrenula sam se prema Sidu kad je pištolj pukao, a staklo se rasprsnulo poput ledene kiše u sobu. Gurnuo sam Sida i obojica smo se srušili unatrag na pod. Udarila sam stražnjim dijelom glave u Sidovu čeljust i osjetila srebrnaste prste boli na licu dok je moj obraz strugao To pijani bucmast tinejdžer skriven. Pogledala sam ga u oči-- trebala mi je cijela nanosekunda da shvatim da je Sid dobro. Ponovno sam se trgnuo.

"Jebeni pakao", prošaptao je Sid, podigao ruku i pažljivo izvukao krhotinu stakla iz mog lica. Namrštio se na Kašalj otečeno grlo, zatim na mene. Oči su mi zasuzile. "To je bilo blizu. Mislim da sam osjetio kako mi je metak proletio pokraj glave."

Počeo je ustati, a ja sam ga povukao dolje.

"Koji kurac radiš?" prosiktala sam. Čučnuo sam i krenuo prema prozoru, škripajući kroz staklo.

"Oprezno, može ti raznijeti glavu kao i meni", šapnuo je Sid.

"Da, bit Seks pod tušem oprezan - nekako volim naše obje glave."

Udahnuo sam i smogao hrabrosti pogledati van kad sam čuo Smitha kako viče: "Jesi li ti jebeno lud?!"

Čuo sam komadiće stakla kako škrguću pod Sidovim nogama dok se gurao uz mene. Namignuo je okom dok mi je brisao krv s obraza. "Mogli bismo zajedno proviriti preko prozorske daske", šapnuo je. "Mislim da ćemo biti sigurni."

Poskočila sam kad je netko povikao: "Dovraga!" na vrhu svojih pluća. "Jebeno je mrtav!"

Bio je to Smith.

"Sranje", opsovao je Sid ispod glasa dok je svjetlo sa stražnjeg trijema otkrivalo prizor.

Shackleton zapravo nije bio mrtav. Samo je tako gledao. Glenda je stajala ondje i zurila u Shackletona. Osjetila su mi se uzburkala. Sve sam to čuo i vidio, ali što je najgore osjećao sam u sebi. Šljunak pijeska i krv u mojim ustima-- bol u mojoj glavi. Pogledala sam ga izvaljenog lica u pijesku i mogla sam se zakleti da gledam u sebe. Gledao sam kako Glenda škrguće zubima i podiže lopatu iznad glave, navijajući za još jedan zamah. Smith je zgrabio ručku prije nego što ju je pustila.

Bilo je to kao ptica koju je neki dvogodišnjak stisnuo i nekim čudom pustio. Oslobodio sam se i izjurio iz spavaće sobe i niz uski hodnik, a Sid me je liječio.

Kad smo izašli iza ugla kuće, vidio sam da nas je Les prestigao Smitha. Les je stajao licem u lice sa Smithom - čelo pritisnuto na Smithovo. Kad smo se približili, mogao sam vidjeti Smithove oči u potrazi za mentalnom potporom i njegovu ruku koja poput kandže steže Lesovu ruku tražeći fizičku potporu.

Glenda je još uvijek imala lopatu, ali naslonjena je na njezinu nogu. Šutnula ga je bočnom stranom stopala.

"Isuse Kriste, ti si ga ubila", šapnuo joj je Smith dok se odmicao od Lesa i kleknuo u pijesak pokraj Shackletonova tijela.

"Vjeruj mi, nije mrtav." rekla je Glenda.

"Tko je on?" upita Les.

"Čuli ste njegovo ime - Simon Shackleton", odgovorila je.

"O, čovječe," rekao je Les, gledajući me, usana suvih od brige.

Kleknuo sam pokraj Smitha, pažljivo okrećući Shackletonovu glavu, pregledavajući ranu. Krv, kosti i mozak. Prokletstvo, te gipke male Glendine ruke imale su neku moć. Zurio sam u nju. Izraz lica bio joj je miran, Prelepe i slatke ruske tinejdžerke. Izgledala je kao da je Ivan, njezin maser, upravo završio masažu cijelog tijela. Da nije bilo krvave lopate u njezinoj ruci i trzanja čeljusti, ne bih znao da je smrskala stražnji dio Shackletonove lubanje.

"Kako možeš reći da nije mrtav?" rekao je Smith, oprezno ga gurnuvši. "Mrtav je. Kriste, njegov je mozak na njezinoj jebenoj lopati. Nitko ne bi mogao živjeti s tako smrskanom glavom."

"Nije mrtav, samo se odmara", rekla je mirno.

U glavi mi je ponovno počelo pulsirati.

Sid je udario Shackletona nogom u rebra. Trgnuo sam se.

"Nema te sreće", rekao je Sid ispod glasa. "Da je mrtav, bilo bi to olakšanje." Sid ga je još jednom udario nogom. Mogao bih se zakleti da sam osjetio udarac u boku na mjestu gdje je šutnuo Shackletona.

"Hej!" povikao je Smith. "Dosta je. Mladi porno pod zemljom malo poštovanja prema mrtvima!"

Dok sam gledao Shackletona, pitao sam se što se događa u meni.Ovo je bilo novo-- osim Sida, nikad se nisam uspio uvući u tuđu kožu a da ih prije nisam dodirnuo. Možda sam romantičar, ali mislio sam da je između mene i Sida nešto posebno. Mislio sam da je to zato što smo srodne duše. Sada, ovo sa Shackletonom-- mojim najgorim neprijateljem-- pitao sam se o svim pretpostavkama koje sam napravio u vezi sa svojim moćima. Jesu li oduvijek bili ovakvi. Jesu li jačali?

Shackleton je zastenjao, a Smith je poskočio i posrnuo na noge.

"Dovraga, ne mogu vjerovati -" šapnuo je Smith, odmaknuvši se dva koraka, "on je još uvijek živ. Zovem hitnu pomoć."

Smith se okrenuo prema kući, Les ga je zgrabio za majicu umrljanu pizzom i povukao ga natrag. "Ne."

"Ne. Ne možeš ga samo tako ostaviti da umre. Hoće li mi netko reći što se dovraga događa. Tko je on?!" upita Smith.

"Opsjednuta obožavateljica - hoćeš li šutjeti!" rekla sam. "Probudit ćeš moju sestru i Alana. Zadnje što trebamo je objasniti i njima ovo. Jebeno se smiri."

"Začepi?. Sad mi govoriš da se ne uzbuđujem ili bih mogao probuditi tvoju dragocjenu sestru. Mislim da imaš ozbiljan problem s time što predstavlja problem. Za mene je netko koga udare lopatom u glavu ozbiljnije nego san ljepote tvoje sestre. Sranje. Svi se čudno ponašate. Reci mi što se dovraga sada događa ili ću probuditi mrtve i tvoju sestru."

"To je nevjerojatno loš izbor riječi-- s obzirom kroz što je Karen prošla", rekao je Sid.

"Oh, nemoj mi to bacati u lice. Ono što mi treba je još 'Oh, Smith je tako bezosjećajan' upravo sada. Vi ste ti koji razbijate ljude po glavi i udarate ih po boku. A što se tiče buđenja mrtvih --sranje-- to je istina. Mislim da sam u maničnom križanju Noći živih mrtvaca i Noćne more u Ulici brijestova. Glenda je upravo napravila Freddyja Kruegera na ovom jadnom kurvinom sinu."

"On nije jadni kurvin sin", rekla je.

"To je grubo-- mislim željeti smrt opsjednutog obožavatelja je jedno, ali udariti ga po glavi je ekstremno, zar ne. A sada ćeš stajati ovdje i gledati ga kako umire?"

"On je opasan", rekao je Sid. – On zaslužuje gore.

"Tko je ovaj tip?" ponovno je upitao Smith.

"Više kao što.", odgovorio sam. "Ne biste razumjeli."

"Ukaži mi."

"Pokušao je oteti Wesa", prekine ga Sid.

"Otmica. Kako to da sam ja zadnji koji zna ovo sranje?" upita Smith. "Kada se to dogodilo?"

"Danas poslijepodne", rekao sam. "I nije to bio on, mislim, bio je on - poslao je nekog drugog da me otme."

Smith je zurio u mene, podignutih obrva. "O čemu to, dovraga, pričaš?" upitao. "Ništa što kažete nema smisla. Možda ste u šoku-- možda ste svi u šoku. Ništa što bilo tko od vas radi također nema smisla."

"Bolje da ga zavežemo prije nego što se potpuno osvijesti", Glenda je predložila Sidu.

"Izvadit ću uže iz čamca -" odgovorio je. Gledao sam ga kako trči niz dinu.

"Što?" rekao je Smith. "Vezati ga. Zašto. Mislim da se neće previše boriti u takvom stanju. Ne misliš li da bismo trebali zvati policiju. Ako je on neki otmičar."

"Ne", rekla je Glenda, naglašavajući svoj odgovor lopatom zabijajući njezin vrh u pijesak. Podignula je punu lopatu, a žitarice su se rasipale po stranama. – Točno znam što da radim s njim.

"Što?" Pitao sam.

"Pokopajte ga", rekla je. Njezine su oči bušile u mene dok je bacala pijesak na Shackletonova prsa.

"Što si rekao?" Smithov glas bio je prigušen, a lice mu je bilo oblak nevjerice. Les je prišao bliže Smithu, rame uz njegova prsa. Nešto mu je šapnuo, iako se nisam trudila čuti jer ono malo pribranosti što mi je preostalo je pucalo.

Utroba mi se ohladila. Naježile su mi se ruke. Odjednom sam se u cvjećarnici osjećao kao u hladnjaku od 45 stupnjeva. I ja sam ga mrzila. Mrzila sam ono što je bio-- je. ali--

"Tamo je savršeno", pokazala je."Naravno da ćemo morati napraviti rupu vrlo duboku."

Odmahnula sam glavom, "Ne, ne", čula sam sebe kako govorim. Zurio sam u Shackletona i vidio kako je napravio grimasu.

"Ali mislio sam da ste rekli da nije mrtav?" rekao je Smith s nevjericom.

"Nije", prošaptala sam. "Slušaj Glenda, mrzim tog tipa koliko i ti, možda i više, ali bili bismo poput njega da smo ovo učinili."

"Ne tražim tvoju pomoć ili dopuštenje. Govorim ti što namjeravam učiniti. On zaslužuje mnogo gore. Koliko ja to vidim, to je jedini način da ti i Sid budete sigurni. To je jedini način da zaštitite budućnost."

Sid nam je polako prišao s bijelim nautičkim užetom u ruci. Kleknuo je pokraj mene i počeo vezati Shackletonove ruke.

"Što nije u redu?" promrmljao je gledajući me, zatežući zubima opuštenu uže. Ruke su mi počele trnuti.

"Glenda ga želi živog zakopati."

Sjeo je na koljena i pogledao me na trenutak, a zatim otpuzao dolje za svoje noge i počeo omotavati uže oko Shackletonovih gležnjeva. Sid mu je tiho vezao noge. Zatim se na trenutak susreo s mojim pogledom i okrenuo se Glendi.

"Gdje?" - hladno ju je upitao. Pokazala je prema tamnom šumovitom području dina. Sid je kimnuo.

Želudac mi se stisnuo od nevjerice. O čemu je razmišljao. Gdje je bila nježna Sidney koja je prije nekoliko minuta nježno obrisala krv s mog obraza?

“Ne misliš valjda ozbiljno,” rekao sam, stišćući ruke.

"Da, jesam. To je jedini način da ga zaustavim-- jedina stvar koja će djelovati osim da mu odsječemo glavu ili ga živog spalimo."

Odmahnula sam glavom. Sidova čeljust postavljena. Nije se namjeravao predomisliti.

"A ako ne uspije?" Pitao sam. "Samo će biti stvarno ljut."

"Upalit će", usprotivila se Glenda. "Zakopat ću ga tako duboko da se nikada ne bi mogao sam iskopati."

Osjetio sam pijesak u ustima. Žarenje u mojim prsima. Snažna težina. Nesaglediva tama. Jebati. Nema šanse. – Ne možeš to učiniti. zagrcnula sam se.

"U pravu je - ne možete to učiniti. Zašto se uopće svađate oko ovoga. To je suludo", rekao je Smith.

Shackletonove su se ruke stisnule.Zastenjao je.

"Ostani tamo sa Smithom. Ja ću se pobrinuti za njega," rekao mi je Sid pa se okrenuo Glendi. "Učinit ću to. Možemo oboje."

Odmaknuo sam se-- smrznut.

"Ovo je jebeno ludo. O čemu razmišljaš?!" Smith je vrisnuo.

Sid je zgrabio uže između Shackletonovih gležnjeva i počeo ga vući prema šumi s Glendom iza sebe. Gledao sam-- nepokretan.

"Jednostavno ćeš im dopustiti da to učine?" Smith je rekao Lesu i meni.

"Da", rekao je Les tiho, krećući prema kući. "Vratimo se unutra i razgovarajmo. Mislim da ti moram puno toga objasniti."

"Puno toga za objasniti?!" rekao je Smith slijedeći Lesa iza leđa. "Mislim da mi ovo nikada ne biste mogli objasniti. Ne znam zašto bih slušao sve što imate za reći."

Osjećao sam se kao akrofobičar koji se sprema skočiti bungee na glavu s ruba Grande Canyona. Srce mi je zalupalo, a glava zaplivala. Nikako nisam mogao pustiti Sida da ovo radi sam, ali nisam se mogao pomaknuti. Noge su mi se zakopčale-- kao da su bile svezane umjesto Shackletonovih. Nisam se mogao prisiliti slijediti. Bespomoćno sam gledao kako nestaju u tami drveća.

"Dolaziš li?" Čuo sam kako me Smith pita, glas mu je zvučao daleko i nadrealno. Natrag u kuću. Natrag gdje je bilo sigurno. Ni ja se nisam mogao kretati tim putem.

"Ne."

Stajao sam ondje dugo, satima, slušajući vlastito srce kako lupa, stopala su mi bila hladna na pijesku. Svako toliko bih uhvatio riječ ili dvije. Jedan od Sida ili jedan od Glende. Vrijeme se usporavalo, glasovi nejasni. Osjećao bih se kao da je prošla cijela vječnost dok sam se borio da se pomaknem. Glasovi su se dizali i padali. Napokon sam to uspio. Stavio sam jednu nogu ispred druge, prateći liniju u pijesku koju su Shackletonova stopala napravila kad ga je Sid vukao. Pratio sam. Kad sam došao do ruba topola, ponovno sam stao.

Slušanje.

Čuo sam Shackletona. Čuo sam kako pijesak škripi. Čuo sam Sida kako kašlje. Čuo sam nepovezane riječi. Osjećala sam se kao netko drugi. Možda bauk. Kad sam počeo hodati prateći glasove koji su se dizali sa stražnje strane dine, postao sam nepovezaniji.Osjetio sam nešto hladno pod nogama. Zdrobio bih ga. Sagnuo sam se, prvo misleći da je to dio Shackletonova mobitela sve dok Veoma zgodna plavuša moj prst nije dotaknuo. Komad njegove lubanje-- dio njega. Ne mogu objasniti zašto sam učinio ono što sam sljedeće napravio-- možda neka ludost. Bio sam poput doktora Frankensteina koji se uzmiče od svoje kreacije, a zatim neodoljivo privučen stvari koja će ga uništiti.

Polako sam posegnuo za njim. Morao sam ga podići. Iako je moj um govorio ne, posegnuo sam. Morao sam ga imati. Profano, odbojno, neljudsko, ali neobično narkotično-- pokupio sam ga. Uz trunku užasa i oduševljenja, glasno sam se nasmijao. Zvučao sam ludo. Dok su me oči gorjele, shvatio sam da se utapam u vlastitom znoju. Ustala sam drhteći. Prsa su me boljela kao da sam probušio pluća. Držao sam ga. Prsti se trzaju, druga se ruka trza blizu nego dalje, želeći i nju dotaknuti. Dio mene je rekao, ostavi to. Drugi dio mene gurnuo ga je u džep.

Pitao sam se kako je dovraga moj život mogao biti ovako sjeban. Kad sam ponovno krenula prema njima, poželjela sam vratiti svoj stari život, kada je sve što sam željela bilo posjedovati vlastitu cvjećarnicu i slušati svađe budućih mladenki hoće li ruže sonia ili menuet ukrasiti haljine mladenkinih sluškinja. Sada je bilo tako daleko da sam skoro zaboravio taj dio sebe. Stojeći na dini s komadićem lubanje u džepu traperica, poželio sam da se probudim, a sve je ovo bio san-- lupnite po mojim iscjeljenjima tri puta i recite, 'nema mjesta kao što je dom.'

Onda sam se sjetio što se dogodilo zadnji put kad sam nešto poželio daleko-- evo što se dogodilo. Sve ovo. Možda je bolje da zaboravim željeti ako je ovo ono što sam dobio.

Dok sam im se približavao, napregao sam oči da vidim, iako sam bio prestravljen-- Već sam to vidio u mislima. Niz padinu šumovite dine, mjesec je osvjetljavao Sida dok je lopatao. Bio je u rupi koju je iskopao, a samo mu se vrh glave vidio iznad pijeska. Ta ista lopata. Pijesak je izletio iz jame.Stajao sam kao ukočen gledajući kako pijesak svjetluca, bacajući jezivu izmaglicu poput stotina i tisuća beskrajno malih prizmi. Morao sam zatvoriti i ponovno otvoriti oči kako bih bio siguran da to nije neka aura koja okružuje Sidovu glavu. Ali nije išlo. I dalje sam sve to vidio-- još uvijek je bilo tu kao duh iza mojih kapaka.

Sid je bio skoro gotov. Aura je nestala. Glenda me prva primijetila. Ne znam što sam namjeravao učiniti ili reći da ih zaustavim. Nisam imao jasan argument. Znao sam zašto su ovdje. Sid je sudjelovao u ovoj grozoti Sjebaju te tvoje roditelje me zaštiti. Glenda za zaštitu reda. Pretpostavljam da je u nekom dijelu naših umova svatko od nas pokušavao opravdati zatvaranje Shackletona u ovu vječnu staklenu grobnicu. Barem sam znao da jesam. Znao sam zašto Sid vjeruje da to mora biti. Znao sam zašto je Glenda mislila da je to jedini način. Promatrao sam ih i pokušavao prihvatiti njihovo razmišljanje. Pokušao sam. Mozak mi je premotao neku staru reklamu osiguranja u kojoj se prodaje polica u kojoj stoji da su oni 'ljudi koji stvaraju bolji svijet'. Nisam se mogao natjerati da kupim policu-- franšiza je bila previsoka.

"Ne možete nas zaustaviti", rekla mi je. "Ovo će završiti."

Pomislio sam, kakva melodrama. Zagrcnuo sam se od smijeha-- gotovo isti manijakalni ispad koji sam imao nekoliko trenutaka ranije u šumi. Ovo je bilo suludo. Htjela sam da Glenda bude u pravu-- da ovo završi. Ali znao sam bolje. Nema načina da se sjećanje na Shackletona izbriše s lica zemlje. Čak ni kad bih promijenio vrijeme. Još bih se sjećao. Parče kože na mom boku koje je bilo otrljano od Shackletonove lubanje podsjetilo bi.

"Razumi," rekla mi je, "on je ništa - samo kap. Ali on bi mogao sve promijeniti - napraviti mreškanje."

Karen me znala frustrirati jer mi je bilo teško vidjeti veliku sliku. Sada sam bio prokleto siguran da vidim Veliki dizajn unutar ove situacije. Problem je bio u tome što je velika slika postala mala kada postoji rupa duboka šest stopa s vašim imenom. Što se mene tiče, pokapali su me zajedno s mojim najvećim neprijateljem. Osjetila sam kako taj komadić njega curi iz Tinejdžeri ližu macu, curilo je u svima nama. Sahranjivali su i dio svoje duše. Nisam bio siguran mogu li ih urazumiti. Dovraga, postojao je dio mene koji ih nije želio urazumiti. Možda bi bilo najbolje ne. Ali morao sam još jednom pokušati.

Samo sam želio da je Shackleton još uvijek vani.

Pomogao sam Sidu da izađe iz rupe. Ruka mu je bila skliska od znoja, pa sam se uhvatila za njegovu podlakticu da ga izvučem. S trzajem sam osjetila intenzitet njegove uvjerenosti u ovu zbrku. Pogledala sam mu u oči dok mu se znoj poput rijeka kotrljao s zamršene kose.

"Ovo neće ići", preklinjala sam. "Tlo će ga se odreći. Nešto će se dogoditi. Ili još gore, izgubit ćeš dio nas. To je kao petljanje s vremenom; nije za nas da se s njim igramo. Rekao si to jednom-- da se ne trebamo petljati s vremenom. Imao si pravo. Nemoj to činiti."

"Radim ovo kako ne biste petljali s vremenom", rekao je. "Koje drugo rješenje postoji za sve ovo. Koji drugi izbor imam. Uništit će ono što jesi. Došao je za nama i dolazi za nama. Neće odustati. Jebote, samo ga pitaj. Kladim se da čuje ono što govorim. Nema šanse-- Neću dopustiti da budeš zarobljen u limbu ili još gore da provedeš vječnost u paklu s ovim bolesnim čudovištem. A što ako on otkrije tvoju tajnu i postane poput tebe. Što bi učiniti s tom moći. Ne želim razmišljati o tome. Jedini izlaz osim ovoga je ponovno promijeniti vrijeme. To je bacanje kocke. Što ako bude gore od ovoga. Zato ovdje završavam. To nije tvoj izbor, Wes. Ne više."

Gurnuo je Shackletona u grob s ozdravljenim stopalom. Zrak mi je izašao iz pluća.

"Vrati se u kuću", naredio je i uzeo lopatu punu pijeska i bacio je u grob.

"Ne!" Viknuo sam. Nije išlo. Ni jedno ni drugo se ne bi predomislili. Sid je rekao da ima samo jedan izbor. Sada je i meni ostavio samo jedan izbor.

Ovaj put sam se stvarno zaželio. U trenu se sve promijenilo.

Prvo sam pomislio da Shackleton vrišti. Onda sam shvatio da dolazi odnekud drugdje. U mojoj glavi. Nisam ja. Ne on. Kao neka životinja u agoniji. Možda smo oboje zajedno vrištali od straha.